mi

KPJ vrsi pripremu za ustanak

— Autor paula @ 13:09
Prema planu njemacke vrhovne komande, napad na Jugoslaviju je poceo 6. aprila 1941. godine sa oko 50 njemackih, talijanskih i madjarskih divizija. Toga jutra, bez objave rata, njemacki avioni su poceli teroristicko bombardovanje nezasticenog Beograda, a fasisticke divizije su presle u koncentrican napad na gotovo svim jugoslovenskim granicama. Aprilskim ratom u Jugoslaviji i zavrsnim operacijama u Grckoj, osvajacki pohod sila Osovine na Balkanu bio je uspjesno zavrsen. Time su nacisticka Njemacka i fasisticka Italija ostvarile svoje gospodarenje na skoro cijelom evropskom kontinentu. U toku 1940. Njemacka nije uspjela da slomi otpor Velike Britanije i da je primora na kapitulaciju. Hitler se nije smio odluciti na invaziju britanskih ostrva, pa je krajem 1940. odustao od plana osvajanja Velike Britanije i poceo pripreme za napad na SSSR. Racunajuci na brojno i tehnicko preimucstvo svoje vojske i na njena iskustva u primjeni strategije munjevitog rata (Blitz – Krieg), a isto tako na privredni i ratni potencijal zemalja porobljene Evrope, on je smatrao da ce pohod na SSSR uspjesno zavrsiti za sest mjeseci. Pretpostavljao je da za to vrijeme ni Velika Britanija, ni SAD nece bit kadre da se ozbiljnije angazuju protiv Njemacke i da ce tako izbjeci vodjenje ratnih operacija na dva fronta, sto se smatralo osnovnim uzrokom poraza Njemacke u prvom svjetskom ratu. Pored toga, Njemacka se nadala da ce svojom propagandom borbe za unistenje komunizma paralisati akciju zapadnih sila protiv sebe i neutralisati ih za vrijeme svog pohoda protiv SSSR-a. SAD u to vrijeme nisu bile spremne za rat. Velika Britanija je krajnjim naporima osujetila Hitlerove osvajacke planove i u proljece 1941., poslije gubitka Krita i uspjesnih operacija njemackih trupa u sjevernoj Africi, grcevito se borila za odbranu svojih pozicija u Sredozemlju i na Bliskom Istoku. Pa ipak, Hitlerova odluka da svoje glavne snage angazuje u napadu na SSSR prije nego sto bude slomljen otpor Velike Britanije nosila je od samog pocetka opasnost od onoga sto je Njemacka, poucena iskustvom prvog svjetskog rata, zeljela izbjeci – vodjenje ratnih operacija na dva fronta. Isto se tako pokazala bez osnova Hitlerova pretpostavka da ce, proglasavajuci svoj napad na SSSR pohodom za unistenje komunizma, neutralisati zapadne sile. Iako je Hitler svoju odluku za napad na SSSR donio jos 1940., a krajem te godine vec poceo da gomila svoje trupe u Bugarskoj i Rumuniji, planirajuci pocetak napada za mjesec maj 1940., vlada SSSR-a je zivjela u uvjerenju da zemlji ne prijeti neposredna opasnost od njemackog napada. Ona nije vjerovala u tacnost podataka koje je primala iz raznih izvora o njemackim pripremama za napad na SSSR. Zbog toga su izostale pripreme sovjetskog naroda i vojske za odbranu, a politika vlade SSSR-a i dalje se kretala u okvirima pakta o nenapadanju Hitler – Staljin iz 1939. godine. Njemacke pripreme za napad na SSSR imale su znacajne reperkusije na situaciju u Jugoslaviju. Te pripreme su bile najintenzivnije neposredno poslije zavrsetka aprilskog rata. U periodu od aprila do juna 1941. godine divizije njemacke operativne armije, koje su ucestvovale u napadu na Jugoslaviju, bile su najvecim dijelom prebacene na istok, a u zemlji su, pored manjeg broja njemackih ostali dijelovi talijanskih, bugarskih i madjarskih trupa. Polozaj naroda Jugoslavije pod okupacijom postao je izvanredno tezak. Mjere terora i pritiska, koje su fasisticki okupatori od samog pocetka provodili u Jugoslaviji, nadmasile su po razmjerama i brutalnosti sve ono sto su cinili u do tada pokorenim evropskim zemljama. Preko 300.000 pripadnika jugoslovenske vojske bilo je odvedeno u zarobljenistvo. Privreda zemlje stavljena je u sluzbu jacanja ratnog potencijala fasistickih sila. Okupator je uzeo u svoje ruke sve znacajnije fabrike i rudnike. Njemci su odmah pristupili mobilizaciji radne snage za svoju privredu. Okupaciona vlada je uvela sistem rekvizicija poljoprivrednih proizvoda. U zelji da osiguraju svoje gospodarenje u razbijenoj Jugoslaviji, okupatori su trazili oslonce u snagama domace burzoazije. Pri tome su se, kao i u nekim drugim okupiranim zemljama, narocito koristili ranijim nacionalnim i vjerskim suprotnostima. U sluzbu okupatora stavile su se vec od samog pocetka razne profasisticke separatisticke struje i grupe, koje su i prije aprilskog rata bile u sluzbi fasistickih drzava i, u stvari, bile njihove agenture. Medju njima je najznacajnije mjesto imala Paveliceva ustaska grupa. Stvaranjem Nezavisne Drzave Hrvatske, u kojoj su na vlast doveli ovu teroristicku grupu, okupatori su pokusali da se prikazu kao oslobodioci hrvatskog naroda. Prikljucivsi joj Bosnu i Hercegovinu, oni su zeljeli da zadovolje nacionalisticke pretenzije hrvatske burzoazije. Izvjesne iluzije u jednom dijelu hrvatskog naroda o ovoj kvislinskoj tvorevini pojacao je pomirljiv stav vodstva Hrvatske seljacke stranke i poziv koji je njen predsjednik Vladimir (Vlatko) Macek uputio hrvatskom narodu trazeci od njega da bude lojalan prema ustaskoj drzavi i da saradjuje sa ustaskim rezimom. Pavelica su podrzavali i krupna hrvatska burzoazija i katolicki kler. On je pojacao uticaj i u kulackom i malogradjanskom elementu. Veliki dio aparata Banovine Hrvatske i oruzani odredi Macekove seljacke i gradjanske zastite stupali su u ustasku sluzbu. Ustase su odmah pocele stvarati svoju administraciju, fasisticke ustaske oruzane odrede i regularne trupe. Na slican nacin je talijanski okupator pokusao da iskoristi separatisticko vodstvo Crnogorske federalisticke stranke. Vec 17. aprila dio vodstva te stranke obrazovao je Privremeni administrativni komitet, a zatim takozvani Crnogorski Sabor, koji je 12. jula 1941. proglasio stvaranje „Nezavisne Kraljevine Crne Gore“ u sastavu Italije. Medjutim, taj pokusaj nije donio rezultate. Poslije ustanka crnogorskog naroda, koji je poceo 13. jula 1941., talijanski okupator je odustao od stvaranja kvislinske drzave u Crnoj Gori. Posto su Njemci odbili plan bana Natlacena o obrazovanju slovenacke drzave u sklopu Treceg Rajha i preduzeli odmah najostrije mjere denacionalizacije i progona slovenackog naroda u svojoj okupacionoj zoni Slovenije, do saradnje dijela slovenacke burzoazije sa okupatorom neposredno poslije aprilskog rata doslo je samo u talijanskoj okupacionoj zoni. Od njenih predstavnika bila je 27. maja 1941. obrazovana takozvana Konsulta, kao organ talijanske okupacione uprave. U vece dijelu Makedonije, koji je pripao fasistickoj Bugarskoj, velikobugarske stavove o oslobodjenju i prisajedinjenju vardarskog kraja velikoj bugarskoj naciji prihvatila je probugarski orijentisana makedonska burzoazija okupljena oko fasistickih organizacija VMRO i Ilinden. Njemacka je u Srbiji nametnula okupatorski rezim, preuzevsi u najvecoj mjeri stari drzavni aparat. U Beogradu je 29. aprila obrazovana takozvana komesarska vlada Milana Acimovica, koja je bila podredjena njemackom upravnom stabu u Srbiji. Pored toga su okupatori nastojali da u najvecem stepenu iskoriste za svoje ciljeve nacionalne manjine. Krupne uspjehe u tom pravcu okupator je postigao medju njemackom nacionalnom manjinom, takozvanim folksdojcerima. Djelujuci kao peta kolona uoci aprilskog i poslije za vrijeme trajanja cijelog rata, folksdojceri su odmah poslije kapitulacije Jugoslavije masovno pozdravili i prihvatili okupaciju i postali jedno od najsnaznijih uporista njemacke okupacione uprave. Isto tako okupatori su dobili podrsku dijela madjarske nacionalne manjine – inteligencije i bogatijih slojeva. Privuceni idejom o „Velikoj Albaniji“, u otvorenu sluzbu talijanskog okupatora stavile su se siptarske nacionalisticke snage na Kosovu i Metohiji i u zapadnoj Makedoniji. Koristeci se kvislinskim tvorevinama i spremnoscu pojedinih burzoaskih grupacija za saradnju, osvajaci su nastojali da ucvrste svoj okupacioni sistem i da raspire sovinizam i bratoubilacku borbu izmedju pojedinih jugoslovenskih naroda. Pored unistavanja Jevreja, okupator i kvslinzi su odmah poceli progoniti stanovnistvo u pojedinim pokrajinama. Ustase su pristupile provodjenju svoga plana o ciscenju NDH od Srba. Isto su tako progonjeni i iseljavani Srbi i Crnogorci sa Kosova i Metohije i Backe, te Slovenci iz dijela Slovenije koji je okupirala Njemacka. Dok su se separatisticki i drugi profasisticki orjentisani dijelovi burzoazije brzo prilagodili novonastalim uslovima, pretezni dio jugoslovenske burzoazije, u osnovi prozapadno orijentisan, bio je okupacijom jos vise zbunjen, jos neodlucniji i akciono nejedinstveniji. Jugoslovenska vlada u izbjeglistvu cinila je sve da bi ojacala svoj polozaj kod vlada zapadnih sila kako bi poslije saveznicke pobjede sa sigurnoscu mogla racunati na obnovu Kraljevine Jugoslavije i starog politickog sistema. Ona je i dalje isticala da je u ratu protiv sila Osovine, ali je pozivala narod da mirno podnosi nevolje okupacije i da vjeruje u pobjedu saveznika, koja ce mu donijeti oslobodjenje. Znatan dio jugoslovenske i, narocito, srpske burzoazije prihvatio je i aktivno podrzavao takvu politiku vlade, protiveci se od samog pocetka svim pokusajima organizovanja naroda u borbi protiv okupatora i njegovih domacih saradnika. Sto je vise raslo antiokupatorsko raspolozenje naroda i njegova spremnost za oslobodilacku borbu, to su se ove snage burzoazije sve vise ujedinjavale na liniji ocuvanja mira u zemlji, isticuci da oruzana borba protiv okupatora znaci avanturizam i da ce dovesti do novih stradanja i zrtava, da ce biti moguce povesti borbu tek onda kada glavne snage sila Osovine budu odlucno potucene od saveznika. Tako se u redovima jugoslovenske burzoazije, jos vise pocijepane aprilskim ratom i okupacijom, nije nasla ni jedna grupacija, koja bi svoju politiku gradila oslanjajuci se na vlastiti narod i njegove oslobodilacke teznje. To je, zajedno sa kapitulantstvom i izdajom u aprilskom ratu, jos vise ubrzalo proces izolacije njenog uticaja u narodu. Iz politickog zivota sasvim su nestale one stranke, koje su u predratnim godinama stvarali velikosrpski hegemonisti, boreci se za svoju koncepciju jugoslovenskog jedinstva (JNS, JRZ). Raspale su se i druge burzoaske stranke, a njihovi prvaci stavili su se u sluzbu okupatora ili su ostali nekativni. Mada je, zbog razocaraenja u Kraljevinu Jugoslaviju, neposredno poslije aprilskog rata u nekim slojevima naroda bilo iluzija u okupacioni sistem, narocito tamo gdje je okupatoru poslo za rukom da uz podrsku domace burzoazije obrazuje kvislinske rezime, vec prve mjere okupatorske i kvislinske vlasti uticale su na otrjeznjavanje toga dijela masa i uopste na porast antiokupatorskog raspolozenja naroda. Tako su vec cijepanje Hrvatske talijanskom aneksijom Dalmacije i Hrvatskog primorja i proglasavanje talijanskog princa za hrvatskog kralja otkrivali u ocima hrvatskog naroda pravu sustinu okupatorske politike i ulogu kvislinga Pavelica, isto tako kao sto je u Makedoniji denacionalizatorska politika bugarskog okupatora kod dijela makedonskih masa brzo rasprsila iluzije o oslobodilackoj misiji Bugarske. Posebno su na porast antiokupatorskog raspolozenja sirokih narodnih slojeva uticali okupatorski i kvislinski progoni, koji su u nekim slucajevima uzeli takve razmjere, da su prijetili nacionalnim istrebljenjem. Da bi se spasile od unistenja, mase naroda u Bosni i Hercegovini, u Lici, na Kordunu i Baniji i u drugim krajevima napustale su svoje domove i sklanjale se u sume, odakle su pocele pruzati oruzani otpor ustaskim koljacima. Taj otpor je u istocnoj Hercegovini vec u junu 1941. godine uzeo rezmjere ustanka. Okupatorska politika eksploatacije privrednih bogatstava zemlje i mobilizacija radne snage za njemacku privredu, rekvizicije, pad vrijednosti dinara i uvodjenje okupacionog novca itd. – sve je to ubrzo dovelo do nestasice zivotnih namirnica i robe siroke potrosnje. U cjelini gledano, okupacija je narodima Jugoslavije otvarala samo najmracniju perspektivu – bijedu, glad i nacionalno ugnjetavanje, pa i istrebljenje.

Josip Broz Tito - biografija

— Autor paula @ 19:06

   
   
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.
   
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.
   
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Cenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.
   
Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
   
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje, a u razgovorima sa seljacima sve se češce spominje ime Lenjin.
   
Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željeznicke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.
   
U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.
   
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različite frakcije.
   
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuden na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.
   
Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.
   
Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko.
   
Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošcu. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.
   
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži.
Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujuci dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"
   
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
   
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
   
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.
   
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istoćnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.
Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje uskladuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujuci već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
   
Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
   
Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.
   
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hrušcova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.
   
Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajuci međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju medu narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.
   
Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.
4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Drugi o Titu

— Autor paula @ 18:44

WINSTON CHURCHILL

˝Veoma vješto vođeni, organizirani na principu gerile, partizani su u isti mah neuhvatljivi i smrtno opasni. Oni se nalaze čas tu, čas tamo; oni su svuda i na svakom mjestu. Nijemci su protiv njih organizirali ofanzive velikih razmjera, pa ipak su partizani svaki put, čak i kada su bivali opkoljeni, izmicali- pričinjavajući mnogo muka i nanoseći neprijatelju gubitke. Partizanski pokret je ubrzo brojno nadmašio snage generala Mihailovića. Ne samo Hrvati i Slovenci, već se i veliki broj Srba pridružio maršalu Titu, tako da on u ovom trenutku ima preko četvrt milijuna ljudi za sobom i velike količine oružja zaplijenjenog od neprijatelja ili Talijana; ovi ljudi su organizirani u znatnom broju divizija i korpusa.
Čitav pokret je dobio svoj pečat i oblik, a da nije izgubio osobinu gerile, bez koje svakako ne bi mogao uspjeti. Oko ovih herojskih snaga, i u okviru njih, razvio se jedan nacionalni i objedinjavajući pokret. Komunisti imaju tu čast da su njegovi pokretači; ali kako je ovaj pokret dobivao u snazi i broju, tako se obavljao jedan proces modifikacije i objedinjavanja na koji su se nadovezala nacionalna shvaćanja. U maršalu Titu partizani su našli istaknutog vođu koji se proslavio u borbi za slobodu. Na nesreću, možda neizbježno, ove nove snage su došle u sukob sa snagama generala Mihailovića. Aktivnost Titovih snaga otežavana je suradnjom Mihailovića sa neprijateljem. On ih je pokušao svladati i tako su se odigrale mnoge tragične bitke i izbile gorke rasprave među ljudima iste rase i zemlje, a jedini vinovnik ovih nedaća je naš zajednički neprijatelj.˝
(Parliamentary Debates(Hansard) House of Commons, Official Report, vol. 399, No 34, February 22, 1944)

KLIMENT VOROŠILOV

˝Doći će uskoro vrijeme kada će se svi porobljeni slavenski narodi dići pod partizanskom zastavom kao što su to učinili jugoslavenski partizani˝
(Užička ˝Borba˝, 13.11.1941.)

POOL C. DEWITT

˝Kao što smo rekli, događaji u Jugoslaviji znatno su doprinijeli njemačkom porazu: Naredba za pripremanje ofanzive protiv Rusije, koju je Hitler izdao Vrhovnoj komandi 18. prosinca 1940. predviđala je 15. maj 1941. kao datum početka napada. Državni udar u Jugoslaviji, iz čega je proizašla potreba da se ova zemlja pokori, odložio je njemačku kampanju sve do 22. lipnja. Karl Biter, koji je izvjesno vrijeme bio predstavnik ministarstva vanjskih poslova u Vrhovnoj komandi, rekao nam je, s izvjesnom gorčinom, da je ovo odlaganje prinudilo Nijemce na zimsku bitku pred Moskvom, a tu je rat bio izgubljen....˝
(Foreign Affairs, an American quarterly review, New York, vol. 25, No 1, october 1946.)

NIKOLA TESLA

˝Naš narod pokazuje toliku moralnu snagu da nam je osvjetlao obraz pred svijetom. Ono što čine naša braća u starom zavičaju, dostojno je duha koji prožima našu narodnu pjesmu. Koliko su duševne snage, čvrstine u odluci, neustrašivosti i junaštva imali oni naši još nejaki dječaci kad su pred njemačkim puškama klicali: ˝Mi smo srpska djeca, pucajte!˝ Kako se svi mi možemo ponositi, jer znamo da u čitavoj povijesti svijeta nema tako veličanstvenog primjera! Ovi divni mučenici živjeti će vjekovima u našoj uspomeni, oduševljavajući nas za besmrtna djela. Nemojmo dozvoliti da se ta veličina umanjuje raspirivanjem mržnje protiv svoje braće. Ma što neprijatelj pokušavao učiniti, nerazdruživa je sudbina Srba, Hrvata i Slovenaca u našoj staroj postojbini.˝
(Iz proglasa Amerikancima jugoslavenskog porijekla, New York, 1941.)

*
˝…. Kao što groblja u Srbiji nisu dovoljno velika da prime tijela nevine srpske omladine koju su nacisti ubili iz osvete za gerilsku borbu, tako ni broj nacističkih ubojica nije dovoljno velik da drži Jugoslaviju u ropstvu...˝
(The Times, Louisville, Kentucky, 24.11.1941.)

HERMANN NEUBACHER

˝Tito se ogorčeno i beskompromisno borio za pobjedu u ratu od 1941. U tom ratu njemu ništa nije bilo poklonjeno. Uz teške gubitke i krvi, a pod nečuvenim tegobama, njegovi su partizani vodili fantastičnu i požrtvovnu borbu….
Da bi se pravilno shvatio razvoj događaja u Jugoslaviju, od presudne je važnosti da se nikad ne zaboravi činjenica kako je Tito sa svojom partizanskom armijom, pod rukovodstvom Komunističke partije, u višegodišnjim krvavim sukobima, postao vojna sila i da njega i njegove pristalice duboko prožima svijest o ovom uspjehu. Ova činjenica je od najveće važnosti za objašnjenje sukoba između Moskve i Beograda, koji je izbio 1948. poslije perioda napetih odnosa, začetih još u toku rata…
Kremlj je položaj ovog čovjeka podcijenio isto onoliko koliko je to učinio i njemački Glavni stan, koji se godinama nije mogao osloboditi teze o ˝balkanskim bandama˝. Vrhovna komanda Wermachta bila je glavni pobornik ove teze. Himmler, koji je na osnovi policijskih podataka bio bliži ˝političkom problemu Tito˝, prvi je u vrhovnom vodstvu uvidio izuzetan značaj Titove ličnosti. Jednom prilikom mi je rekao: ˝To je neslomljiv borac. Želio bih da mi imamo tuce takvih boraca u našim redovima˝.
Sam Hitler kasno je postao nepovjerljiv prema izvještajima o sve većim tobožnjim uspjesima u likvidiranju Titovih grupa. Godine 1944. rekao mi je jednom prilikom: ˝Pa dobro, opet će biti opkoljeno, kao u kotlu, šest Titovih divizija, Ali već unaprijed znam kako će se stvari razvijati. Za nekoliko dana biti će ih samo tri, pa onda jedna, a kad najzad udarimo našim snagama u kotlu će se naći samo nekoliko Talijana sa zavojima na nogama i nekoliko bolesnih magaraca!…˝
Danas, poslije rata i potresnih kriza, Tito nosi jedini oklop koji može jednog revolucionara zaštititi od gnjeva njegovih suvremenika. Taj oklop zove se- uspjeh.˝
(Sonderauftrag Sűdost 1940-1945. Bericht eines Fliegenden Diplomaten, Berlin, 1945.)

SIEGFRIED KASCHE

˝U operacijama Weis imali su Titovi partizani 15 000 mrtvih. Ali oni su se južno od Konjica i kod Jablanice probili s preko 40 000 boraca kroz četničke položaje na jugoistok, teško porazivši četnike kod Nevesinja i Kalinovika, a sada se već nalaze sa znatnim dijelovima u Sandžaku…
Zato sam smatrao da bi nas obračun između Tita i Mihailovića, bar djelomično, oslobodio ovog zadatka, dok bismo mi stajali spremni i čistili bosanski i slavonski prostor od partizana, koji se još nalaze tamo. S tim osiguravamo naše zadnje linije, koje dosadašnjim operacijama još uopće nisu osigurane. U međuvremenu, mogle bi aktivne hrvatske trupe, koje postepeno pristižu, osloboditi naše divizije za upotrebu na drugom mjestu. Ako bi se mogla iskoristiti mogućnost političkog rješenja partizanskog problema, koja je dosad bila isključivo u fazi razmatranja, moglo bi se ubrzati i olakšati čišćenje pozadinskih područja. Osim toga, na ovaj način bi se mogla uništiti politička, a s tim ujedno i moralna osnova partizanske borbe. Ali, s bezuvjetnom kapitulacijom Tita i njegovih partizana ne može se računati.˝
(Telegram Nr. 1333 od 30.3.1943. upućen ministru vanjskih poslova Trećeg Reicha, von Ribbentropu (Sl. F. Odić: Neostvareni planovi, Zagreb, ˝Naprijed˝, 1961.)

LUTERS RUDOLF

˝Tok borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljevo komandiranje bilo je izvanredno pokretno i, također, aktivno u obrani…
Nesumnjivo je da su komunisti veoma žilav protivnik kojem je dorasla samo jedinica opremljena i naoružana svim potrebama za vođenje borbe u planinama i naviknuta na najveće fizičke napore…˝
(20.6.1943. godine. Arhiv VII, mikroteka, film Műnchen 5, br. 1422- or. I)

JOSEPH GOEBBELS

˝Ljeto 1942…Zabrinjava me situacija u Jugoslaviji, naročito što se partizanska borba rasplamsava i postaje vrlo dobro organizirana…
Ove godine partizani su zadali Nijemcima mnogo nevolja. Ali ni naproljeće neće biti bolje.
Septembar 1943…Slaveni su otvoreni buntovnici. Oni masovno prilaze partizanima!˝
(The Goebbels Diarielo 1942-1943, New York, Doubleday Company, 1948.)

LUTERS RUDOLF

˝U toku više mjeseci neprijatelj je stvorio vlastito upravno područje, organizirao znatan broj boraca i osigurao zauzeto područje sa svih strana utvrđenjima i jakim razaranjem puteva. Može se računati da neprijatelj sada raspolaže sa 65 000 aktivnih boraca, naoružanih automatskim i teškim oružjem, kao i artiljerijom i tenkovima. Oni su bili formirani u korpuse, divizije i brigade. Više rukovodstvo pokazalo se kasnije vrlo dobro i pokretljivo. Srednje rukovodstvo bilo je slabije. Borbena vrijednost komunista djelomično izvanredna, djelomično potpuno dobra…˝
(31.3.1943. Povjerljivo. Komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj, I-a pov. Br. 1729/43 ˝30 dana˝, Beograd, god. XII br. 84, decembar 1952.)

ADOLF HITLER

˝Partizanski pokret dobiva u opsegu i mora zbog toga biti energičnije suzbijan jer bi mogao značiti veliku opasnost u slučaju pokušaja saveznika da se iskrcaju u Dalmaciji ili Albaniji.˝
(6.VIII. 1943. Fűhrerov glavni stan, Lothar Rendulic: Gekämpft Gesiegt Geschlagen, Wels- Heidelberg, Verlag ˝Welserműhl˝, 1952.)

LOUIS ADAMIC

˝Baš u vrijeme kada je 1928. godine izašao iz tamnice, jugoslavenska tajna policija ubila je Đuru Đakovića, bosanskog rudara, vođu lijevog krila radničkog pokreta. Tako je Broz zauzeo svoje mjesto uzevši ime Tito i dugo vremena 45 000 političkih žbira kralja Aleksandra nije moglo otkriti tko je on.
Vijesti, koje su početkom ove godine bile proturane da je Tito sudjelovao u španjolskom građanskom ratu, bile su pogrešne. On nije bio u Španjolskoj. On je ilegalno krstario željeznicom preko Italije, Austrije, Švicarske, Francuske kao i mnogi antifašisti s Balkana. Njegov glavni štab u periodu 1936-1938 bio je u Francuskoj. Tito je dvanaest godina rukovodio najuspješnijom ilegali u Europi; bila je to izvanredna obuka za obavljanje funkcije jugoslavenskog partizanskog vrhovnog komandanta….
Partizani su bukvalno otimali oružje iz ruku neprijatelja da bi ga upotrijebili protiv fašista. U početku, prirodno, bilo je mnogo vojničke nevještine. Pod Titom, pak, koji je imao bogato iskustvo iz rada u ilegali, i partizani su postajali sve efikasniji.
Sasvim suprotno Mihailoviću, Tito i njegovi suradnici vjerovali su u uspjeh svog aktivnog otpora ne čekajući anglo-američku invaziju. Titove taktičke ideje o aktivnoj borbi zahtijevala je i situacija u kojoj su se sami partizani našli kao gerilci….
….Tito je uzalud pokušavao pomoći Mihailoviću da sačuva svoje snage za rat protiv okupatora i kvislinga. Ponudio mu je sporazum, ali su četničke jedinice počele ratovati protiv partizana, zbog čega je u toku ove dvije tragične godine, unutar općeg pokreta otpora, Tito bio primoran boriti se također, i u građanskom ratu s Mihailovićem, koji ga je smatrao- banditom i komunistom.
Međutim, Tito je trijumfirao.
Njegovi vojnici- od kojih su 25% žene –borili su se i ubijali tisuće vojnika sila Osovine i kvislinga, ne prezajući od vlastitih gubitaka. Za dvije godine razbili su pet neprijateljskih ofanziva.
….Titovi vojnici mrze sile Osovine i sve ono što oni čine…
Tako žele novo uređenje Jugoslavije, narodnu vladu poslije rata…˝
(PM Post Meridiem, New York, 21IX.1943.)

HOWARD SMITH


˝Ukoliko neki socijalni pokret uopće može biti djelo jednog čovjeka, partizani su uveliko Titovo osobno djelo. Kažu da je on predvidio rat i okupaciju Jugoslavije prije više godina i da je izradio planove za borbu protiv eventualnog okupatora. Usprkos strašnim teškoćama, on je uspio organizirati prve trupe partizanskih jedinica u Srbiji u jesen 1941. Kada ih je prva njemačka ofanziva razbila, on je, koliko je mogao, prikupio sve preostale borce i vodio ih preko bosanskih planina dugim maršom od 250 milja.
Titova Vrhovna komanda premještala se prema potrebama…Donedavno partizani nisu imali nikakvih činova i sve komandante birale su trupe…
Pet puta u toku dvije godine udružene osovinske snage poduzimale su velike ofanzive da bi uništile partizane. U tim ofanzivama sudjelovalo je stotine tenkova, bombardera i neizmjerna snaga artiljerije. Pa ipak, danas su partizani bar četiri puta jači nego što su bili prije dvije godine, i njihov ugled u Jugoslaviji sve više raste.˝
(Life, New York, september 1943.)
OUIS ADAMIC

˝Baš u vrijeme kada je 1928. godine izašao iz tamnice, jugoslavenska tajna policija ubila je Đuru Đakovića, bosanskog rudara, vođu lijevog krila radničkog pokreta. Tako je Broz zauzeo svoje mjesto uzevši ime Tito i dugo vremena 45 000 političkih žbira kralja Aleksandra nije moglo otkriti tko je on.
Vijesti, koje su početkom ove godine bile proturane da je Tito sudjelovao u španjolskom građanskom ratu, bile su pogrešne. On nije bio u Španjolskoj. On je ilegalno krstario željeznicom preko Italije, Austrije, Švicarske, Francuske kao i mnogi antifašisti s Balkana. Njegov glavni štab u periodu 1936-1938 bio je u Francuskoj. Tito je dvanaest godina rukovodio najuspješnijom ilegali u Europi; bila je to izvanredna obuka za obavljanje funkcije jugoslavenskog partizanskog vrhovnog komandanta….
Partizani su bukvalno otimali oružje iz ruku neprijatelja da bi ga upotrijebili protiv fašista. U početku, prirodno, bilo je mnogo vojničke nevještine. Pod Titom, pak, koji je imao bogato iskustvo iz rada u ilegali, i partizani su postajali sve efikasniji.
Sasvim suprotno Mihailoviću, Tito i njegovi suradnici vjerovali su u uspjeh svog aktivnog otpora ne čekajući anglo-američku invaziju. Titove taktičke ideje o aktivnoj borbi zahtijevala je i situacija u kojoj su se sami partizani našli kao gerilci….
….Tito je uzalud pokušavao pomoći Mihailoviću da sačuva svoje snage za rat protiv okupatora i kvislinga. Ponudio mu je sporazum, ali su četničke jedinice počele ratovati protiv partizana, zbog čega je u toku ove dvije tragične godine, unutar općeg pokreta otpora, Tito bio primoran boriti se također, i u građanskom ratu s Mihailovićem, koji ga je smatrao- banditom i komunistom.
Međutim, Tito je trijumfirao.
Njegovi vojnici- od kojih su 25% žene –borili su se i ubijali tisuće vojnika sila Osovine i kvislinga, ne prezajući od vlastitih gubitaka. Za dvije godine razbili su pet neprijateljskih ofanziva.
….Titovi vojnici mrze sile Osovine i sve ono što oni čine…
Tako žele novo uređenje Jugoslavije, narodnu vladu poslije rata…˝
(PM Post Meridiem, New York, 21IX.1943.)

HOWARD SMITH

˝Ukoliko neki socijalni pokret uopće može biti djelo jednog čovjeka, partizani su uveliko Titovo osobno djelo. Kažu da je on predvidio rat i okupaciju Jugoslavije prije više godina i da je izradio planove za borbu protiv eventualnog okupatora. Usprkos strašnim teškoćama, on je uspio organizirati prve trupe partizanskih jedinica u Srbiji u jesen 1941. Kada ih je prva njemačka ofanziva razbila, on je, koliko je mogao, prikupio sve preostale borce i vodio ih preko bosanskih planina dugim maršom od 250 milja.
Titova Vrhovna komanda premještala se prema potrebama…Donedavno partizani nisu imali nikakvih činova i sve komandante birale su trupe…
Pet puta u toku dvije godine udružene osovinske snage poduzimale su velike ofanzive da bi uništile partizane. U tim ofanzivama sudjelovalo je stotine tenkova, bombardera i neizmjerna snaga artiljerije. Pa ipak, danas su partizani bar četiri puta jači nego što su bili prije dvije godine, i njihov ugled u Jugoslaviji sve više raste.˝
(Life, New York, september 1943.)

Čestitamo!

— Autor paula @ 11:18
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
«Prethodni   1 2

Powered by blog.rs