mi

18 Dec, 2007

KPJ vrsi pripremu za ustanak

— Autor paula @ 13:09
Prema planu njemacke vrhovne komande, napad na Jugoslaviju je poceo 6. aprila 1941. godine sa oko 50 njemackih, talijanskih i madjarskih divizija. Toga jutra, bez objave rata, njemacki avioni su poceli teroristicko bombardovanje nezasticenog Beograda, a fasisticke divizije su presle u koncentrican napad na gotovo svim jugoslovenskim granicama. Aprilskim ratom u Jugoslaviji i zavrsnim operacijama u Grckoj, osvajacki pohod sila Osovine na Balkanu bio je uspjesno zavrsen. Time su nacisticka Njemacka i fasisticka Italija ostvarile svoje gospodarenje na skoro cijelom evropskom kontinentu. U toku 1940. Njemacka nije uspjela da slomi otpor Velike Britanije i da je primora na kapitulaciju. Hitler se nije smio odluciti na invaziju britanskih ostrva, pa je krajem 1940. odustao od plana osvajanja Velike Britanije i poceo pripreme za napad na SSSR. Racunajuci na brojno i tehnicko preimucstvo svoje vojske i na njena iskustva u primjeni strategije munjevitog rata (Blitz – Krieg), a isto tako na privredni i ratni potencijal zemalja porobljene Evrope, on je smatrao da ce pohod na SSSR uspjesno zavrsiti za sest mjeseci. Pretpostavljao je da za to vrijeme ni Velika Britanija, ni SAD nece bit kadre da se ozbiljnije angazuju protiv Njemacke i da ce tako izbjeci vodjenje ratnih operacija na dva fronta, sto se smatralo osnovnim uzrokom poraza Njemacke u prvom svjetskom ratu. Pored toga, Njemacka se nadala da ce svojom propagandom borbe za unistenje komunizma paralisati akciju zapadnih sila protiv sebe i neutralisati ih za vrijeme svog pohoda protiv SSSR-a. SAD u to vrijeme nisu bile spremne za rat. Velika Britanija je krajnjim naporima osujetila Hitlerove osvajacke planove i u proljece 1941., poslije gubitka Krita i uspjesnih operacija njemackih trupa u sjevernoj Africi, grcevito se borila za odbranu svojih pozicija u Sredozemlju i na Bliskom Istoku. Pa ipak, Hitlerova odluka da svoje glavne snage angazuje u napadu na SSSR prije nego sto bude slomljen otpor Velike Britanije nosila je od samog pocetka opasnost od onoga sto je Njemacka, poucena iskustvom prvog svjetskog rata, zeljela izbjeci – vodjenje ratnih operacija na dva fronta. Isto se tako pokazala bez osnova Hitlerova pretpostavka da ce, proglasavajuci svoj napad na SSSR pohodom za unistenje komunizma, neutralisati zapadne sile. Iako je Hitler svoju odluku za napad na SSSR donio jos 1940., a krajem te godine vec poceo da gomila svoje trupe u Bugarskoj i Rumuniji, planirajuci pocetak napada za mjesec maj 1940., vlada SSSR-a je zivjela u uvjerenju da zemlji ne prijeti neposredna opasnost od njemackog napada. Ona nije vjerovala u tacnost podataka koje je primala iz raznih izvora o njemackim pripremama za napad na SSSR. Zbog toga su izostale pripreme sovjetskog naroda i vojske za odbranu, a politika vlade SSSR-a i dalje se kretala u okvirima pakta o nenapadanju Hitler – Staljin iz 1939. godine. Njemacke pripreme za napad na SSSR imale su znacajne reperkusije na situaciju u Jugoslaviju. Te pripreme su bile najintenzivnije neposredno poslije zavrsetka aprilskog rata. U periodu od aprila do juna 1941. godine divizije njemacke operativne armije, koje su ucestvovale u napadu na Jugoslaviju, bile su najvecim dijelom prebacene na istok, a u zemlji su, pored manjeg broja njemackih ostali dijelovi talijanskih, bugarskih i madjarskih trupa. Polozaj naroda Jugoslavije pod okupacijom postao je izvanredno tezak. Mjere terora i pritiska, koje su fasisticki okupatori od samog pocetka provodili u Jugoslaviji, nadmasile su po razmjerama i brutalnosti sve ono sto su cinili u do tada pokorenim evropskim zemljama. Preko 300.000 pripadnika jugoslovenske vojske bilo je odvedeno u zarobljenistvo. Privreda zemlje stavljena je u sluzbu jacanja ratnog potencijala fasistickih sila. Okupator je uzeo u svoje ruke sve znacajnije fabrike i rudnike. Njemci su odmah pristupili mobilizaciji radne snage za svoju privredu. Okupaciona vlada je uvela sistem rekvizicija poljoprivrednih proizvoda. U zelji da osiguraju svoje gospodarenje u razbijenoj Jugoslaviji, okupatori su trazili oslonce u snagama domace burzoazije. Pri tome su se, kao i u nekim drugim okupiranim zemljama, narocito koristili ranijim nacionalnim i vjerskim suprotnostima. U sluzbu okupatora stavile su se vec od samog pocetka razne profasisticke separatisticke struje i grupe, koje su i prije aprilskog rata bile u sluzbi fasistickih drzava i, u stvari, bile njihove agenture. Medju njima je najznacajnije mjesto imala Paveliceva ustaska grupa. Stvaranjem Nezavisne Drzave Hrvatske, u kojoj su na vlast doveli ovu teroristicku grupu, okupatori su pokusali da se prikazu kao oslobodioci hrvatskog naroda. Prikljucivsi joj Bosnu i Hercegovinu, oni su zeljeli da zadovolje nacionalisticke pretenzije hrvatske burzoazije. Izvjesne iluzije u jednom dijelu hrvatskog naroda o ovoj kvislinskoj tvorevini pojacao je pomirljiv stav vodstva Hrvatske seljacke stranke i poziv koji je njen predsjednik Vladimir (Vlatko) Macek uputio hrvatskom narodu trazeci od njega da bude lojalan prema ustaskoj drzavi i da saradjuje sa ustaskim rezimom. Pavelica su podrzavali i krupna hrvatska burzoazija i katolicki kler. On je pojacao uticaj i u kulackom i malogradjanskom elementu. Veliki dio aparata Banovine Hrvatske i oruzani odredi Macekove seljacke i gradjanske zastite stupali su u ustasku sluzbu. Ustase su odmah pocele stvarati svoju administraciju, fasisticke ustaske oruzane odrede i regularne trupe. Na slican nacin je talijanski okupator pokusao da iskoristi separatisticko vodstvo Crnogorske federalisticke stranke. Vec 17. aprila dio vodstva te stranke obrazovao je Privremeni administrativni komitet, a zatim takozvani Crnogorski Sabor, koji je 12. jula 1941. proglasio stvaranje „Nezavisne Kraljevine Crne Gore“ u sastavu Italije. Medjutim, taj pokusaj nije donio rezultate. Poslije ustanka crnogorskog naroda, koji je poceo 13. jula 1941., talijanski okupator je odustao od stvaranja kvislinske drzave u Crnoj Gori. Posto su Njemci odbili plan bana Natlacena o obrazovanju slovenacke drzave u sklopu Treceg Rajha i preduzeli odmah najostrije mjere denacionalizacije i progona slovenackog naroda u svojoj okupacionoj zoni Slovenije, do saradnje dijela slovenacke burzoazije sa okupatorom neposredno poslije aprilskog rata doslo je samo u talijanskoj okupacionoj zoni. Od njenih predstavnika bila je 27. maja 1941. obrazovana takozvana Konsulta, kao organ talijanske okupacione uprave. U vece dijelu Makedonije, koji je pripao fasistickoj Bugarskoj, velikobugarske stavove o oslobodjenju i prisajedinjenju vardarskog kraja velikoj bugarskoj naciji prihvatila je probugarski orijentisana makedonska burzoazija okupljena oko fasistickih organizacija VMRO i Ilinden. Njemacka je u Srbiji nametnula okupatorski rezim, preuzevsi u najvecoj mjeri stari drzavni aparat. U Beogradu je 29. aprila obrazovana takozvana komesarska vlada Milana Acimovica, koja je bila podredjena njemackom upravnom stabu u Srbiji. Pored toga su okupatori nastojali da u najvecem stepenu iskoriste za svoje ciljeve nacionalne manjine. Krupne uspjehe u tom pravcu okupator je postigao medju njemackom nacionalnom manjinom, takozvanim folksdojcerima. Djelujuci kao peta kolona uoci aprilskog i poslije za vrijeme trajanja cijelog rata, folksdojceri su odmah poslije kapitulacije Jugoslavije masovno pozdravili i prihvatili okupaciju i postali jedno od najsnaznijih uporista njemacke okupacione uprave. Isto tako okupatori su dobili podrsku dijela madjarske nacionalne manjine – inteligencije i bogatijih slojeva. Privuceni idejom o „Velikoj Albaniji“, u otvorenu sluzbu talijanskog okupatora stavile su se siptarske nacionalisticke snage na Kosovu i Metohiji i u zapadnoj Makedoniji. Koristeci se kvislinskim tvorevinama i spremnoscu pojedinih burzoaskih grupacija za saradnju, osvajaci su nastojali da ucvrste svoj okupacioni sistem i da raspire sovinizam i bratoubilacku borbu izmedju pojedinih jugoslovenskih naroda. Pored unistavanja Jevreja, okupator i kvslinzi su odmah poceli progoniti stanovnistvo u pojedinim pokrajinama. Ustase su pristupile provodjenju svoga plana o ciscenju NDH od Srba. Isto su tako progonjeni i iseljavani Srbi i Crnogorci sa Kosova i Metohije i Backe, te Slovenci iz dijela Slovenije koji je okupirala Njemacka. Dok su se separatisticki i drugi profasisticki orjentisani dijelovi burzoazije brzo prilagodili novonastalim uslovima, pretezni dio jugoslovenske burzoazije, u osnovi prozapadno orijentisan, bio je okupacijom jos vise zbunjen, jos neodlucniji i akciono nejedinstveniji. Jugoslovenska vlada u izbjeglistvu cinila je sve da bi ojacala svoj polozaj kod vlada zapadnih sila kako bi poslije saveznicke pobjede sa sigurnoscu mogla racunati na obnovu Kraljevine Jugoslavije i starog politickog sistema. Ona je i dalje isticala da je u ratu protiv sila Osovine, ali je pozivala narod da mirno podnosi nevolje okupacije i da vjeruje u pobjedu saveznika, koja ce mu donijeti oslobodjenje. Znatan dio jugoslovenske i, narocito, srpske burzoazije prihvatio je i aktivno podrzavao takvu politiku vlade, protiveci se od samog pocetka svim pokusajima organizovanja naroda u borbi protiv okupatora i njegovih domacih saradnika. Sto je vise raslo antiokupatorsko raspolozenje naroda i njegova spremnost za oslobodilacku borbu, to su se ove snage burzoazije sve vise ujedinjavale na liniji ocuvanja mira u zemlji, isticuci da oruzana borba protiv okupatora znaci avanturizam i da ce dovesti do novih stradanja i zrtava, da ce biti moguce povesti borbu tek onda kada glavne snage sila Osovine budu odlucno potucene od saveznika. Tako se u redovima jugoslovenske burzoazije, jos vise pocijepane aprilskim ratom i okupacijom, nije nasla ni jedna grupacija, koja bi svoju politiku gradila oslanjajuci se na vlastiti narod i njegove oslobodilacke teznje. To je, zajedno sa kapitulantstvom i izdajom u aprilskom ratu, jos vise ubrzalo proces izolacije njenog uticaja u narodu. Iz politickog zivota sasvim su nestale one stranke, koje su u predratnim godinama stvarali velikosrpski hegemonisti, boreci se za svoju koncepciju jugoslovenskog jedinstva (JNS, JRZ). Raspale su se i druge burzoaske stranke, a njihovi prvaci stavili su se u sluzbu okupatora ili su ostali nekativni. Mada je, zbog razocaraenja u Kraljevinu Jugoslaviju, neposredno poslije aprilskog rata u nekim slojevima naroda bilo iluzija u okupacioni sistem, narocito tamo gdje je okupatoru poslo za rukom da uz podrsku domace burzoazije obrazuje kvislinske rezime, vec prve mjere okupatorske i kvislinske vlasti uticale su na otrjeznjavanje toga dijela masa i uopste na porast antiokupatorskog raspolozenja naroda. Tako su vec cijepanje Hrvatske talijanskom aneksijom Dalmacije i Hrvatskog primorja i proglasavanje talijanskog princa za hrvatskog kralja otkrivali u ocima hrvatskog naroda pravu sustinu okupatorske politike i ulogu kvislinga Pavelica, isto tako kao sto je u Makedoniji denacionalizatorska politika bugarskog okupatora kod dijela makedonskih masa brzo rasprsila iluzije o oslobodilackoj misiji Bugarske. Posebno su na porast antiokupatorskog raspolozenja sirokih narodnih slojeva uticali okupatorski i kvislinski progoni, koji su u nekim slucajevima uzeli takve razmjere, da su prijetili nacionalnim istrebljenjem. Da bi se spasile od unistenja, mase naroda u Bosni i Hercegovini, u Lici, na Kordunu i Baniji i u drugim krajevima napustale su svoje domove i sklanjale se u sume, odakle su pocele pruzati oruzani otpor ustaskim koljacima. Taj otpor je u istocnoj Hercegovini vec u junu 1941. godine uzeo rezmjere ustanka. Okupatorska politika eksploatacije privrednih bogatstava zemlje i mobilizacija radne snage za njemacku privredu, rekvizicije, pad vrijednosti dinara i uvodjenje okupacionog novca itd. – sve je to ubrzo dovelo do nestasice zivotnih namirnica i robe siroke potrosnje. U cjelini gledano, okupacija je narodima Jugoslavije otvarala samo najmracniju perspektivu – bijedu, glad i nacionalno ugnjetavanje, pa i istrebljenje.

Komentari

  1. Sve čestitke za napor u pripremi, kao i objavu članaka o Titu, KPJ,... na tvom blogu.

    Janković Ž. Slobodan,
    tehnički urednik web magazina KOMUNISTI (http://komunisti.50webs.com )

    Autor Slobodan — 18 Dec 2007, 19:11

  2. nema problema, ne ljutim se ja a ti i dalje mozes dolaziti, isto tako i citati, mozda nesto i procitas interesantno. vjeruj mi to doba dok je bilo Tita bilo je divno

    Autor paula — 18 Dec 2007, 15:43

  3. Paula, izvinjavam se sto sam kritikovao tvoj text o Titu! Mozda je to zato sto '80 (kad je otisao najveci sin vasih naroda i narodnosti)- ja nisam ni bio "u planu" mom tati!;-)
    U buduce necu citati i davati (glupe) komentare na textove koji me (bas) i ne zanimaju toliko...
    I z v i nj e nj e!

    Autor misha — 18 Dec 2007, 14:18


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me