mi

KPJ vrsi pripremu za ustanak

— Autor paula @ 13:09
Prema planu njemacke vrhovne komande, napad na Jugoslaviju je poceo 6. aprila 1941. godine sa oko 50 njemackih, talijanskih i madjarskih divizija. Toga jutra, bez objave rata, njemacki avioni su poceli teroristicko bombardovanje nezasticenog Beograda, a fasisticke divizije su presle u koncentrican napad na gotovo svim jugoslovenskim granicama. Aprilskim ratom u Jugoslaviji i zavrsnim operacijama u Grckoj, osvajacki pohod sila Osovine na Balkanu bio je uspjesno zavrsen. Time su nacisticka Njemacka i fasisticka Italija ostvarile svoje gospodarenje na skoro cijelom evropskom kontinentu. U toku 1940. Njemacka nije uspjela da slomi otpor Velike Britanije i da je primora na kapitulaciju. Hitler se nije smio odluciti na invaziju britanskih ostrva, pa je krajem 1940. odustao od plana osvajanja Velike Britanije i poceo pripreme za napad na SSSR. Racunajuci na brojno i tehnicko preimucstvo svoje vojske i na njena iskustva u primjeni strategije munjevitog rata (Blitz – Krieg), a isto tako na privredni i ratni potencijal zemalja porobljene Evrope, on je smatrao da ce pohod na SSSR uspjesno zavrsiti za sest mjeseci. Pretpostavljao je da za to vrijeme ni Velika Britanija, ni SAD nece bit kadre da se ozbiljnije angazuju protiv Njemacke i da ce tako izbjeci vodjenje ratnih operacija na dva fronta, sto se smatralo osnovnim uzrokom poraza Njemacke u prvom svjetskom ratu. Pored toga, Njemacka se nadala da ce svojom propagandom borbe za unistenje komunizma paralisati akciju zapadnih sila protiv sebe i neutralisati ih za vrijeme svog pohoda protiv SSSR-a. SAD u to vrijeme nisu bile spremne za rat. Velika Britanija je krajnjim naporima osujetila Hitlerove osvajacke planove i u proljece 1941., poslije gubitka Krita i uspjesnih operacija njemackih trupa u sjevernoj Africi, grcevito se borila za odbranu svojih pozicija u Sredozemlju i na Bliskom Istoku. Pa ipak, Hitlerova odluka da svoje glavne snage angazuje u napadu na SSSR prije nego sto bude slomljen otpor Velike Britanije nosila je od samog pocetka opasnost od onoga sto je Njemacka, poucena iskustvom prvog svjetskog rata, zeljela izbjeci – vodjenje ratnih operacija na dva fronta. Isto se tako pokazala bez osnova Hitlerova pretpostavka da ce, proglasavajuci svoj napad na SSSR pohodom za unistenje komunizma, neutralisati zapadne sile. Iako je Hitler svoju odluku za napad na SSSR donio jos 1940., a krajem te godine vec poceo da gomila svoje trupe u Bugarskoj i Rumuniji, planirajuci pocetak napada za mjesec maj 1940., vlada SSSR-a je zivjela u uvjerenju da zemlji ne prijeti neposredna opasnost od njemackog napada. Ona nije vjerovala u tacnost podataka koje je primala iz raznih izvora o njemackim pripremama za napad na SSSR. Zbog toga su izostale pripreme sovjetskog naroda i vojske za odbranu, a politika vlade SSSR-a i dalje se kretala u okvirima pakta o nenapadanju Hitler – Staljin iz 1939. godine. Njemacke pripreme za napad na SSSR imale su znacajne reperkusije na situaciju u Jugoslaviju. Te pripreme su bile najintenzivnije neposredno poslije zavrsetka aprilskog rata. U periodu od aprila do juna 1941. godine divizije njemacke operativne armije, koje su ucestvovale u napadu na Jugoslaviju, bile su najvecim dijelom prebacene na istok, a u zemlji su, pored manjeg broja njemackih ostali dijelovi talijanskih, bugarskih i madjarskih trupa. Polozaj naroda Jugoslavije pod okupacijom postao je izvanredno tezak. Mjere terora i pritiska, koje su fasisticki okupatori od samog pocetka provodili u Jugoslaviji, nadmasile su po razmjerama i brutalnosti sve ono sto su cinili u do tada pokorenim evropskim zemljama. Preko 300.000 pripadnika jugoslovenske vojske bilo je odvedeno u zarobljenistvo. Privreda zemlje stavljena je u sluzbu jacanja ratnog potencijala fasistickih sila. Okupator je uzeo u svoje ruke sve znacajnije fabrike i rudnike. Njemci su odmah pristupili mobilizaciji radne snage za svoju privredu. Okupaciona vlada je uvela sistem rekvizicija poljoprivrednih proizvoda. U zelji da osiguraju svoje gospodarenje u razbijenoj Jugoslaviji, okupatori su trazili oslonce u snagama domace burzoazije. Pri tome su se, kao i u nekim drugim okupiranim zemljama, narocito koristili ranijim nacionalnim i vjerskim suprotnostima. U sluzbu okupatora stavile su se vec od samog pocetka razne profasisticke separatisticke struje i grupe, koje su i prije aprilskog rata bile u sluzbi fasistickih drzava i, u stvari, bile njihove agenture. Medju njima je najznacajnije mjesto imala Paveliceva ustaska grupa. Stvaranjem Nezavisne Drzave Hrvatske, u kojoj su na vlast doveli ovu teroristicku grupu, okupatori su pokusali da se prikazu kao oslobodioci hrvatskog naroda. Prikljucivsi joj Bosnu i Hercegovinu, oni su zeljeli da zadovolje nacionalisticke pretenzije hrvatske burzoazije. Izvjesne iluzije u jednom dijelu hrvatskog naroda o ovoj kvislinskoj tvorevini pojacao je pomirljiv stav vodstva Hrvatske seljacke stranke i poziv koji je njen predsjednik Vladimir (Vlatko) Macek uputio hrvatskom narodu trazeci od njega da bude lojalan prema ustaskoj drzavi i da saradjuje sa ustaskim rezimom. Pavelica su podrzavali i krupna hrvatska burzoazija i katolicki kler. On je pojacao uticaj i u kulackom i malogradjanskom elementu. Veliki dio aparata Banovine Hrvatske i oruzani odredi Macekove seljacke i gradjanske zastite stupali su u ustasku sluzbu. Ustase su odmah pocele stvarati svoju administraciju, fasisticke ustaske oruzane odrede i regularne trupe. Na slican nacin je talijanski okupator pokusao da iskoristi separatisticko vodstvo Crnogorske federalisticke stranke. Vec 17. aprila dio vodstva te stranke obrazovao je Privremeni administrativni komitet, a zatim takozvani Crnogorski Sabor, koji je 12. jula 1941. proglasio stvaranje „Nezavisne Kraljevine Crne Gore“ u sastavu Italije. Medjutim, taj pokusaj nije donio rezultate. Poslije ustanka crnogorskog naroda, koji je poceo 13. jula 1941., talijanski okupator je odustao od stvaranja kvislinske drzave u Crnoj Gori. Posto su Njemci odbili plan bana Natlacena o obrazovanju slovenacke drzave u sklopu Treceg Rajha i preduzeli odmah najostrije mjere denacionalizacije i progona slovenackog naroda u svojoj okupacionoj zoni Slovenije, do saradnje dijela slovenacke burzoazije sa okupatorom neposredno poslije aprilskog rata doslo je samo u talijanskoj okupacionoj zoni. Od njenih predstavnika bila je 27. maja 1941. obrazovana takozvana Konsulta, kao organ talijanske okupacione uprave. U vece dijelu Makedonije, koji je pripao fasistickoj Bugarskoj, velikobugarske stavove o oslobodjenju i prisajedinjenju vardarskog kraja velikoj bugarskoj naciji prihvatila je probugarski orijentisana makedonska burzoazija okupljena oko fasistickih organizacija VMRO i Ilinden. Njemacka je u Srbiji nametnula okupatorski rezim, preuzevsi u najvecoj mjeri stari drzavni aparat. U Beogradu je 29. aprila obrazovana takozvana komesarska vlada Milana Acimovica, koja je bila podredjena njemackom upravnom stabu u Srbiji. Pored toga su okupatori nastojali da u najvecem stepenu iskoriste za svoje ciljeve nacionalne manjine. Krupne uspjehe u tom pravcu okupator je postigao medju njemackom nacionalnom manjinom, takozvanim folksdojcerima. Djelujuci kao peta kolona uoci aprilskog i poslije za vrijeme trajanja cijelog rata, folksdojceri su odmah poslije kapitulacije Jugoslavije masovno pozdravili i prihvatili okupaciju i postali jedno od najsnaznijih uporista njemacke okupacione uprave. Isto tako okupatori su dobili podrsku dijela madjarske nacionalne manjine – inteligencije i bogatijih slojeva. Privuceni idejom o „Velikoj Albaniji“, u otvorenu sluzbu talijanskog okupatora stavile su se siptarske nacionalisticke snage na Kosovu i Metohiji i u zapadnoj Makedoniji. Koristeci se kvislinskim tvorevinama i spremnoscu pojedinih burzoaskih grupacija za saradnju, osvajaci su nastojali da ucvrste svoj okupacioni sistem i da raspire sovinizam i bratoubilacku borbu izmedju pojedinih jugoslovenskih naroda. Pored unistavanja Jevreja, okupator i kvslinzi su odmah poceli progoniti stanovnistvo u pojedinim pokrajinama. Ustase su pristupile provodjenju svoga plana o ciscenju NDH od Srba. Isto su tako progonjeni i iseljavani Srbi i Crnogorci sa Kosova i Metohije i Backe, te Slovenci iz dijela Slovenije koji je okupirala Njemacka. Dok su se separatisticki i drugi profasisticki orjentisani dijelovi burzoazije brzo prilagodili novonastalim uslovima, pretezni dio jugoslovenske burzoazije, u osnovi prozapadno orijentisan, bio je okupacijom jos vise zbunjen, jos neodlucniji i akciono nejedinstveniji. Jugoslovenska vlada u izbjeglistvu cinila je sve da bi ojacala svoj polozaj kod vlada zapadnih sila kako bi poslije saveznicke pobjede sa sigurnoscu mogla racunati na obnovu Kraljevine Jugoslavije i starog politickog sistema. Ona je i dalje isticala da je u ratu protiv sila Osovine, ali je pozivala narod da mirno podnosi nevolje okupacije i da vjeruje u pobjedu saveznika, koja ce mu donijeti oslobodjenje. Znatan dio jugoslovenske i, narocito, srpske burzoazije prihvatio je i aktivno podrzavao takvu politiku vlade, protiveci se od samog pocetka svim pokusajima organizovanja naroda u borbi protiv okupatora i njegovih domacih saradnika. Sto je vise raslo antiokupatorsko raspolozenje naroda i njegova spremnost za oslobodilacku borbu, to su se ove snage burzoazije sve vise ujedinjavale na liniji ocuvanja mira u zemlji, isticuci da oruzana borba protiv okupatora znaci avanturizam i da ce dovesti do novih stradanja i zrtava, da ce biti moguce povesti borbu tek onda kada glavne snage sila Osovine budu odlucno potucene od saveznika. Tako se u redovima jugoslovenske burzoazije, jos vise pocijepane aprilskim ratom i okupacijom, nije nasla ni jedna grupacija, koja bi svoju politiku gradila oslanjajuci se na vlastiti narod i njegove oslobodilacke teznje. To je, zajedno sa kapitulantstvom i izdajom u aprilskom ratu, jos vise ubrzalo proces izolacije njenog uticaja u narodu. Iz politickog zivota sasvim su nestale one stranke, koje su u predratnim godinama stvarali velikosrpski hegemonisti, boreci se za svoju koncepciju jugoslovenskog jedinstva (JNS, JRZ). Raspale su se i druge burzoaske stranke, a njihovi prvaci stavili su se u sluzbu okupatora ili su ostali nekativni. Mada je, zbog razocaraenja u Kraljevinu Jugoslaviju, neposredno poslije aprilskog rata u nekim slojevima naroda bilo iluzija u okupacioni sistem, narocito tamo gdje je okupatoru poslo za rukom da uz podrsku domace burzoazije obrazuje kvislinske rezime, vec prve mjere okupatorske i kvislinske vlasti uticale su na otrjeznjavanje toga dijela masa i uopste na porast antiokupatorskog raspolozenja naroda. Tako su vec cijepanje Hrvatske talijanskom aneksijom Dalmacije i Hrvatskog primorja i proglasavanje talijanskog princa za hrvatskog kralja otkrivali u ocima hrvatskog naroda pravu sustinu okupatorske politike i ulogu kvislinga Pavelica, isto tako kao sto je u Makedoniji denacionalizatorska politika bugarskog okupatora kod dijela makedonskih masa brzo rasprsila iluzije o oslobodilackoj misiji Bugarske. Posebno su na porast antiokupatorskog raspolozenja sirokih narodnih slojeva uticali okupatorski i kvislinski progoni, koji su u nekim slucajevima uzeli takve razmjere, da su prijetili nacionalnim istrebljenjem. Da bi se spasile od unistenja, mase naroda u Bosni i Hercegovini, u Lici, na Kordunu i Baniji i u drugim krajevima napustale su svoje domove i sklanjale se u sume, odakle su pocele pruzati oruzani otpor ustaskim koljacima. Taj otpor je u istocnoj Hercegovini vec u junu 1941. godine uzeo rezmjere ustanka. Okupatorska politika eksploatacije privrednih bogatstava zemlje i mobilizacija radne snage za njemacku privredu, rekvizicije, pad vrijednosti dinara i uvodjenje okupacionog novca itd. – sve je to ubrzo dovelo do nestasice zivotnih namirnica i robe siroke potrosnje. U cjelini gledano, okupacija je narodima Jugoslavije otvarala samo najmracniju perspektivu – bijedu, glad i nacionalno ugnjetavanje, pa i istrebljenje.

Josip Broz Tito - biografija

— Autor paula @ 19:06

   
   
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.
   
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.
   
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Cenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.
   
Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
   
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje, a u razgovorima sa seljacima sve se češce spominje ime Lenjin.
   
Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željeznicke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.
   
U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.
   
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različite frakcije.
   
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuden na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.
   
Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.
   
Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko.
   
Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošcu. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.
   
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži.
Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujuci dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"
   
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
   
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
   
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.
   
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istoćnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.
Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje uskladuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujuci već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
   
Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
   
Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.
   
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hrušcova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.
   
Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajuci međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju medu narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.
   
Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.
4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Čestitamo!

— Autor paula @ 11:18
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
«Prethodni   1 2

Powered by blog.rs